VIDEO ESEJ
Interkulturalna Umjetnicka Suradnja
Neli Ruzic (Hrvatska/Meksiko)
Marie-Christine Camus (Francuska/Meksiko)
Mirjana Blagajic (Hrvatska)
“Zatecen sam uznemirujucom predstavom pretjerane memorije s jedne i viska zaborava s druge strane, i da ne spominjemo konmemoracije, uporabu i zlouporabu sjecanja i zaborava.”
Paul RicoeurOPIS PROJEKTA
Projekt se strukturira oko vise osovina i razlicitih perspektiva. Pogled izvana i pogled iznutra; pogled ka Hrvatskoj iz Zapadne Evrope i pogled povijesne slozenosti iznutra.
Mjesto nalazenja je jedno vrlo senzibilno mjesto: jama Rudine na otoku Solti, osamdeset metara duboka, koja je sluzila kao grob za vrijeme i nakon II Svjetskog rata.
Suradnja izmedu Marie-Christine i Neli Ruzic zapocinje ove godine u Meksiku, u toku sudjelovanja na Seminaru Nacionalnog Centra za Umjetnost (CENART): Problematicne tematike u suvremenom drustvu i posebice kroz istrazivanja migracije, prevodenja i kulturnog nomadizma.
Projekt se izgraduje oko ovih problematika i usmjeren je ka povijesti i memoriji. Pitamo se na koji su nacin pojedini povijesni dogadaji prenaglašeni i neki drugi utisani, manipulirani politickim i ideoloskim trenutkom? Kako je moguce ispisati osobni put kroz povijesne reprezentacije, kolektivnu memoriju i konstrukciju povijesne narative?
Suradnja s Mirjanom Blagaic, novinarkom i kulturnom aktivistkinjom koja je vec dugi niz godina posvecena prikupljanju dokumentarne grade i kulturne bastine otoka Solte, zapocinje u fazi pred-produkcije i na neki nacin je sidriste projekta.
U sirem smislu nasa nakana je istrazivanje transkulturalne komunikacije, pokusaj prelazenja kulturnih i mentalnih granica.
Prva linija istrazivanja:
Prvi dio projekta se razvija kao video-dnevnik putovanja Marie-Christine Camus iz Marseilla do Splita i otoka Solte, automobilom iz Marseilla do Ancone kako bi brodom stigla do Splita. Osim fizickog pomicanja, postoji jedna vrsta pomicanja od izgradene slike ka jednom isjecku stvarnosti, otoku Solti kao mikro prostoru koji je ujedno i odraz hrvatskih stvarnosti.
Kao osoba iz zapadne Evrope (u ovom slucaju Francuske), koja nikada nije bila u Hrvatskoj, sa minimalnim znanjem o Hrvatskoj, njenoj povijesti i kulturi stvara sliku prepunu klisea, zona povrsnog znanja i neznanja koje se formiralo iz vlastite i globalne kulture. Kroz ideju o putovanju dekonstruira i rekonstruira pogled pun predrasuda, kako bi na kraju stigla u Hrvatsku (Split i Soltu) i nasla se u nekoj drugoj realnosti.
Neka vrsta dvoznacnog putopisa, fizickog i mentalnog pomicanja. U ovom dijelu projekta slike putovanja se mjesaju s sjecanjima, osobnim komentarima i drugim vizualnim materijalima. Ovaj dio projekta moguce formira prvi dio video eseja ili ce biti nezavisan video rad. Odluka zavisi o materijalu i razvoju u fazi post-produkcije.
Druga linija istrazivanja:
Drugi dio projekta za koji se trazi ekonomska podrška razvija se na otoku Solti.
Zanima nas snimiti svjedocenja stanovnika otoka koji su osobno vezani za dogadje na jami Rudine ili preko obiteljskih prica jos uvijek cuvaju odumirujuca sjecanja. Ova je jama povijesno bolno mjesto koja je kao mnogi drugi speleološki objekti na ovim prostorima, sluzila kao grobnica.
Partizani su u jamu bacili dvadestak ljudi za koje su sumnjali da imaju vezu sa okupatorom, i u vecini slucajeva ova veza nije bila realna, nego insinuirana u korist starih netrpeljivosti izmedu obitelji na otoku, ili jednostavno zbog toga što je osoba imala talijansko prezime.
Na bazi istrazivanja, intervjua, razgovora, dokumenata u formi fotografije, teksta, itd. razviti cemo video esej (žanr izmedu dokumentarca i narativne fikcije sa osobnim pristupom ili perspektivom).
Jama Rudine je tijekom zadnjih 60tak godina videna iz razlicitih perspektiva: iz perspektive straha, iz perspektive podijeljenosti stanovništva otoka (katolicka i komunisticka podijeljenost, obitelji ciji su mrtvi ostali u jami i obitelji ciji su clanovi bili sudionici dogadanja nad jamom, privatni prostori saputanja gdje su se odrzala svjedocanstva, ali i mitificirala, male ljudske povijesti i ideoloska-politicka negacija mjesta za vrijeme socijalizma, postavljanje spomen obiljezja u suvremenoj Hrvatskoj).
Ne radi se naime o nikakvoj vrsti ideoloskog ni politickog suda, jedini moralni sud koji moze isplivati jest ljudski.
Kako postici ovu vrstu objektivnosti?
Moguce je samo relativizacijom povijesti, koja je po sebi uvijek pisana iz pozicije moci.
Naime svjedocanstva nisu neutralna, ni emotivno, ni ideoloski i upravo ovo je vrijednost koja nas zanima. Ideja jest prikupiti sto je moguce vise intervjua iz razlicitih uglova i unutar samih svjedocanstva ispitivati razlicita iskustva i videnja jednog te istog komada zemlje i njegove višeznacne vremenosti. Na neki nacin prikazati kako proslost na ideoloskom i povijesnom nivou, zivi paralelnim zivotima u sadasnjosti. Neka vrsta heterokronije1 (suzivota razlicitih vremena straha, mitifikacije, obiteljskih prica, politickih stavova, ideoloskih klopki, sjecanja i zaborava).
Zanima nas slozenost jucerasnje stvarnosti i danasnje fikcije, razlicitih sluzbenih povijesti i mnogostrukih privatnih prica. Jama - grobnica na cijem se dnu kristaliziraju povijesni procesi i sjecanja, mjesto u bezvremenom pejzazu, tocka na mapi.
Hipoteza 1
Putovanje jest viseznacno, i cesto vaznije od dolazenja. Kako formuliramo sliku o drugom, kroz jednu vrstu akumulacije povrsne medijske informacije? Kroz slucajna zbrajanja informacije? I kako se predocava slika o drugom, tom drugom (u ovom slucaju hrvatskoj publici)?
Hipoteza 2
Ovo “putovanje” po svjedocenju, memoriji, povijesti moguce je dovesti do samog otoka, pejzaza, iskonskog i ne-vremenskog? Naravno to je neka vrsta ideala koju su mnogi umjetnici tražili: izgubiti se u pejzazu (Paul Cezanne), kao ne-povijesno bice, postati jedno s pejzazem, kroz fenomenolosku percepciju zivjeti pejzaz. Nestati. Isceznuti u pejzazu.
Može se reci da je nemoguce i da ovo nije put kojim se dolazi do bezvremenosti. Nemoguce?
To je upravo gdje zanima stici - do nemoguceg mjesta, biti ne bivajuci povijesno.
Ovo je neka vrsta mašine na nivou zelje, hipoteticno istrazivanje bez znanstveno dokazivog, koje se pomice unutar senzibilnog prostora umjetnosti.
U procesu “izbjeljivanja” granica izmedu istoka i zapada, turistickog razvitka, slobodnog trzista, neoliberalne logike, promjene su mnogobrojne. Izmedu brisanja tragova proslosti i teatra memorije, predlazemo putovanje po povijesti iz prostora estetke i etike. U etickom smislu postavljaju se druge vrste pitanja: Ovakva intervencija na mjesto traumaticnih dogadaja i osobnih sjecanja, iako sesdeset godina poslije, podrazumijeva etiku izlozenosti? Kako generirati narativu na rubu onog što je gotovo nepricljivo ili nezamislivo? Kako se nositi sa etikom “diranja starih rana” ?
Narativna struktura
Na nivou opce strukture interesiraju nas mnogoznacne perspektive, multi - vrijeme.
Sto se tice narativne strukture, planira se koristenje razlicitih glasova i razlicitih pogleda na jedno te isto mjesto. Ne radi se o logicnoj, linearnoj narativi, vec o mnogostrukom narativnom prostoru.
Povijesnom ce se pristupiti kroz sjecanja i price svjedoka, kroz materijalne dokumente, objekte, interijere, seoske ulice i groblja. Jama Rudine ce se snimiti izvani i moguce iznutra. U snimkama pejzaža otoka važno je postici osjecaj bezvremenosti, u interijerima snimiti malene pokrete, a u seoskim eksterijerima, arkitekturi i ulici naglasiti sjenu.
Video esej ce se prevesti s hrvatskog i francuskog na spanjolski i engleski jezik.
Interkulturalna suradnja i biografije ucesnika
Radi se o interkulturalnoj suradnji utoliko sto smo obje (Neli Ruzic i Marie-Christine Camus) osobe sa drugacijim mjestom boravka od mjesta rodenja i zajednicka nam je kultura koja nas ugoscuje - Meksiko. Mirjana zivi u Hrvatskoj, u Splitu i na Solti, i njen pogled iznutra je sidrište projekta i njegove operativnosti.
Neli Ružic je rodena u Splitu i familjom vezana za otok Soltu. Likovni je umjetnik sa dugom umjetnickom karijerom koju zapocinje pocetkom domovinskog rata u Hrvatskoj. 1999 se seli u Meksiko gdje zivi i danas. Predaje kiparstvo i instalaciju kao profesorica na ENPEG - La Esmeralda, jedna od najpriznatijih umjetnickih akademija u Latinskoj Americi i sire.
Od 1990 imala je deset samostalnih izložbi i njeni radovi su prikazani na tridesetak skupnih medunarodnih izložbi i festivala.
Njeni poslijednji projekti kao Strategije zaborava i Kartografije vremena i neophodne utopije istražuju pojam memorije, migracije i identiteta.
Poslijednjih godina ostvarila je dvije interkulturalne razmjene: Infinitivi / infinitivos (kreacija i koordinacija suradnje izmedu studenata Umjetnicke akademije u Splitu i studenata ENPEG, Mexico City 2005/2006) i bila je selektor latinoamericke video umjetnosti predstavljene splitskoj publici u okviru projekta Zene na raskrizju ideologija, 2007.
“Na nivou osobnog postoji neka vrsta traženja u ontoloskom smislu, moja majka je s otoka i cijela majcina obitelj. Tražiti “jamu” na otoku jednako je traženju iskonskog, majcine utrobe ako bi to pogledali sa psihoanalitickog nivoa. Naravno da na opcem nivou ova observacija nije neophodna, ali ona ocigledno utemeljuje mehanizam na razini osobne motivacije i odnosi se na istraživanje migracije, odnosa sa zemljom, poroznosti identiteta. Jama jest metafora života-utrobe i smrti-groba. U mnogim prapovijesnim kultovima na podrucju Evrope, kao i u predšpanjolskim kulturama u Meksiku, pecine i spilje se vezuju za bozice plodnosti.
U mojim prethodnim video-radovima kao sto su Krevet bake i djede, Otici i Materinji jezik istražujem genetski identitet, odlazak s otoka i identitet jezika viđenog izvani. U zadnjim individualnim projektima materinji otok se pojavljuje kao mitološko mjesto, utopija koja se kristalizira i topi, nacinjena od dvije tone morske soli. Drugi relevantan rad jest Cahura (obala otoka), 73,1 kilometara obale Solte nacinjene od tunje koja dise svjetlom. Ova dva posljednja rada izloženi su kao dio instalacije u prostoru bivšeg samostana i sadasnjeg Muzeja, Ex Teresa, Mexico City i mogu se vidjeti na stranici: www.cartografiasdeltiempo.blogspot.com .
Osim ovih relacija, postoji jedna vrlo direktna: sijecanja na saputanja moje bake i majke o babici moje majke koju su bacilli u jamu zbog talijanskog prezimena.”
Neli Ruzic
Marie-Christine Camus je zavrsila postdiplomske studije Komunikacije na Sveucilistu XIII u Parizu, zatim je studirala kinematografiju na UNAM, Mexico City. Nakon iskustva rada na filmu (kao umjetnicki fotograf) usredotocuje se na video umjetnost. Njeni video radovi su prikazani na mnogim festivalima i izložbama, poslijednja izložba na kojoj sudjeluje je Multimedia Images in a Complex World, koja se prikazuje istovremeno u Spanjolskoj, Kubi, Argentini i Meksiku. U njenim radovima istrazuje koncepte povijesti i memorije. Jedan od njenih poslijednjih radova je video esej Imagen memoria, snimljen u memorialnom centru Oradour - sur - Glane u Francuskoj. Zadnjih nekoliko godina posvetila je istraživanjima o Holokaustu i periodu Drugog svjetskog rata, o kojem je prikupila znacajan vizualni arhiv. Profesorica je video umjetnosti na ENPEG, La Esmeralda i radi kao istraživac suvremene umjetnosti u Nacionalnom centru za istraživanje i dokumentiranje vizualnih umjetnosti, CENIDIAP, Mexico City.
Mirjana Blagajic je rodena i zivi u Hrvatskoj, novinarka i osoba koja se posvetila istraživanju i sakupljanju etnografskog i ostalog materijala otoka Solte (ovo ljeto otvara muzej otoka Solte sa kolekcijom koju je do sada uspjela prikupiti). Njen udio u projektu se sastoji od: istraživanja na terenu, preliminarnih kontakata sa osobama sa kojima ce se realizirati intervjui, prikupljanje postojece dokumentacije, itd.
Bila bi to vrsta dakle interkulturalne i možda bi se cak mogla nazvati transdisciplinarnom suradnjom.
Transdisciplinarna, utoliko sto je Neli umjetnik blizi prostornim umjetnostima, kao sto je kiparstvo i instalacija, iako je studirala slikarstvo. Zadnjih godina bavi se i videom . Marie-Christine je video umjetnik, ali dolazi sa područja filmske umjetnosti i filmske fotografije i sa studijom komunikacije. Mirjana je novinarka i kolekcionista, strasni istrazivac na etnografskom i na sirem kulturnom polju.
Zanima nas mogucnost koristenja videa kao medija koji je utemeljen na vremenu, ali i ukljucivanje nekih drugih vrsta registra (teksta, crteža, objekta, fotografije itd).
Isto tako nas zelimo zabilježiti proces i napisati esej o iskustvu projekta koji ce se objaviti u knjizi tekstova Seminara CENART-a.
Produkcija
Pre-produkcija je u tijeku sve do snimanja u srpnju. Mirjana Blagaic vrsi istrazivanja na terenu, radi na preliminarnim kontakatima sa osobama koje cemo intervjuirati, sakuplja i organizira dokumentaciju (postojece materijale na fotografiama, filmu i video, kao i ostalu dokumentaciju).
Sto se tice jame Rudine, kao najvaznije lokacije, u pregovorima smo s hrvatskim speleologom Tonci Radicem kako bi analizirali mogucnost spuštanja u jamu.
Snimati ce se tokom druge polovice srpnja ove godine.
Nakon snimanja u Hrvatskoj, post-produkcija ce se realizirati u Meksiku od kolovoza do prosinca 2008. Nakon završenog video eseja organizirati ce se prezentiranja i distribucija na festivalima. Posebna prezentacija ce se održati na otoku Solti i pokloniti ce se kopije novom Muzeju otoka koji ce uskoro otvoriti Mirjana Blagaic.
